الشرح

Zejd b. Erkam, radijallahu 'anhu, pripovijeda da je bio na jednom putovanju s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem su bili i vjernici i licemjeri. Ljude je zadesila oskudica, zbog čega Abdullah b. Ubejj, poglavar nevjerstva i licemjerstva reče: “Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahovog Poslanika, ne bi li ga napustili!” (El-Munafikun, 7.), tj. nemojte im davati nikakvu opskrbu, kako bi izgladnili, razišli se i napustili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Također je rekao: “Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači iz nje protjerati slabije!” (El-Munafikun, 8.) Pod jačim mislio je na sebe i svoje ljude, a pod slabijim je mislio na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je čuo Zejd b. Erkam i o tome obavijestio Poslanika. On pozva Abdullaha b. Ubejja i Abdullah mu se zakle najvećom zakletvom da to nije rekao. Ovo je jedno od svojstava licemjera, jer oni se zaklinju kada govore laž. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatao je njihovu vanjštinu, a nije se bavio onim što kriju. Kada je Zejd čuo šta se desilo, palo mu je teško, jer se ovaj pred Poslanikom zakleo i slagao. Oni su kazali: “Zejd je slagao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem." Tako je bilo sve dok Allah nije objavio ajet koji je potvrdio istinitost njegovih riječi: “Kada ti dođu licemjeri...”, tj. suru o munaficima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je munafike na čelu sa Abdulahom b. Ubejjom da im zamoli Allaha za oprost, na što su oni oholo otresli glavama, okrenuli se i uzoholili, ponižavajući tako Poslanika.